Пређи на главни садржај

“Svako ima pravo da se kreće i da bude kreten!”

Godina posle one istorijske, koju vek niko u Nišu neće da pominje, izmiče. Manje od mesec dana do prve naredne koja već juri u zaborav, najverovatnije. Jer sve se kreće nekud drugde kad krene. Od dana ubistva mladoga Vuka okrenut sam ćutanju.

Gde pronaći smisla govoru kad sve potvrdi mudrost da onog kojeg ne pogode batine teško da će i reči. Kome pisati i zašto. Vama koji sve ovo već znate ili naslućujete je nepotrebno a sem vas teško da iko drugi čita poeziju jer moja: „Usta govore samo ono čega je srce puno” (Matej 12:24) ja sam pesnik, Nišlija.
Gotovo svakodnevno dok hodam ulicama našeg Grada uvek iznova sve manje znam zašto sam ipak odabrao da ostanem ovde i ako sam doživeo jedan Pariz. Malo šminke i građanske inventivnosti ne bi bilo zgoreg i u vremenu van predizbornih kampanja ali naučio sam da mogu da razumem i ovakvo stanje stvari. Ono što mi je i dalje gotovo uvek neprihvatljivo je stalna kuknjava nad žalnom sudbom. Kriva nam je Prestonica što nam drveće krase plastične kese, što nam Nišava mutna teče. Krivi su nam drugi što su polomljene klupe, razvaljena stajališta, polomljene sadnice. Znam, opet nam je neko drugi kriv što smo sami krivi jer niko nije kriv što je vetar kriv i da nabrajam kako pesma Goribora reče “bilo bi ih mnogo.” Kao krivo drvo nadvijeni nad sobom pružamo senku na sve ono gde valja da greje sunce. I ako je toliko lošeg da to more plavi sve obale – one ipak postoje.
Foto: Dušan Mitić Car
Raduju me ponajviše deca koja bez obzira na najnovije već obesmišljene štrajkove prosvetara i dalje ređaju uspehe na takmičenjima. Pronose slavu Grada i donose pohvale i medalje sa svih meridijana na ovaj naš. A ovde advokati valjda opravdano i dalje štrajkuju, već mesecima, dok pravda nikako da stigne sve one kriminalace i siledžije kojih je uzgred oduvek na niškim ulicama, i ne samo tamo. Izostaju subvencije za poljoprivredu ali skaču cene zakupa tezgi na pijacama, eto sad štrajkuju i prodavci zeleniša, nego kol’ko-tol’ko svi smo već stavili zimnicu taman za meze. Govori se o cenzuri na sva usta ali toliko brblja da je bolje da se ćuti. Govori se o prirodi svog tog ludila kako proizilazi iz misije emisije nekakvog programa na nekakvoj televiziji gde se idealizuju nekakvi idoli nekakvih novih ideologija. Isključim pre taj televizor ako me nervira i kometarišem ako već nešto moram rupe sa niškog asfalta. Izgleda da smo se svi srodili sa stidljivom dekoracijom prazničnih uličnih svetiljki, pomirili sa prvim mirisom petardi, držimo se bez zapadne tribine negde u nekakvoj prvoj ligi nekakvog državnog prvenstva nekakve valjda države.
Povučen u guduru radne sobe sanjam siguran šank najnovije kafane koju dogodine otvaram.
Velika iščekivanja izostavljam u najavi. Kec iz rukava radosti su osmesi na licima ljudi koje ću tamo da srećem i jedino da pamtim i primećujem. Pada sokratovska misao za kraj jer jedino što znam je da ništa ne znam, pogotovu kad mi se učini da ponešto saznam pa tad tek vidim koliko ustvari još manje znam od onoga što sam možda nekad i naučio. Eto, za razliku od njega što nije pisao, ja zapišem da možda i upamtim. I tako … da nekad gledam u televizor gledao bih Promaju koja nanovo duva niškom televizijom i širi tako poželjnu razbibrigu sred milion nijansi sivoga Grada. Svevišnjem hvala da još uvek ima smeha a dok njega bude bude i nas – kako reče veliki niški Riki: “Svako ima pravo da se kreće i da bude kreten.” Ja se krećem nogu pred nogu niz varoš i sve da kaže što nisam izrekao prepuštam fotografiji legende Dušana Mitića Cara – dok i sad i za u buduće biram ovu svetlu stranu da gledam u takav moj Grad. Govorim tiho, ne vičem na sav glas da čuju svi – oprostimo se od sebe kakvim se do sad poznajemo i inaugurišimo se u nove, bolje nas sa godinom ovom koja dolazi. Da krene ka suncu. Ovako unapred – srećan nam njen rođendan!




© Dalibor Popović Pop 
*tekst objavljen na portalu građanin.rs 15. decembra 2014. godine

Коментари

Популарни постови са овог блога

"Braćo Srbi, stoko jedna!"

Rečima romana Tvrđava  podižem bedem između nas: “Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu reč kaže. Kako onda misliš da živiš?” Vinogradarski - Foto Šime Danas je prvi dan ostatka mog života. Braćo Srbi, stoko jedna! Pametnom dovoljno, budali i previše. Biće da ipak nismo svi isti i nikad nismo bili a da li ćemo pokazaće jutra. Meni se smrklo. Noć je. Duboka. Neću da razbijam telefonske govornice, autobuska stajališta, bijem pedere, prezirem Hrvate, pišem samo ćirilicom. Neću da navijam za “večite” i uzimam plastične kese u prodavnici. Ne pada mi na pamet da jedem u Mekdonaldsu i ako su im kese papirne. Neću da mrzim Beograd ili da mrzim, da čekam nekog kod konja, čekam nekog kod drugog konja, da nekog čekam, mlatim praznu slamu. Nema šanse da pijem vina iz “dedino” bure ili nišku vodu sa česme dokle god je onaj orač u vodovodu. Nikad ne palim, onako, dole sveću za mrtve a gore za žive. Ne palim ...

Народном позоришту у Нишу поводом јавне расправе: "Театар на раскршћу"

У настојању да Фестивал "Театар на раскршћу" постане манифестациј а од значаја за Град Ниш у области културе, п ружа м пуну личну и професионалну подршку Народном позоришту у Нишу .      Сматрам да је чин давања наведеног статуса овој манифестацији важан, неспоран и заслужен. Међутим, како би нишки позоришни Ф естивал "Театар на раскршћу" у наредним деценијама могао да расте, нужно је да манифестацију растеретимо од потенцијалних таблоидних полемика.  Ово отуд што би препирке скретале пажњу са темељне намере да фестивал буде респектабилан и да поседује својеврсну диломатску мисију.  Зато предлажем да јавности одмах понудимо прецизан одговор на питање шта је то „Балкански културни простор“ или да концепт унапредимо. У глобалном тренутку ова јавна расправа може да подсети на Нишку декларацију , историјски акт који је Краљевина Србија донела у првој години Великог рата, управо у Нишу.   Нисам упознат да ли је „Балкански културни простор“ уопште дефинисан ...

Огњен Авлијаш: Р(иј)еч убија више од било ког оружја

Игра случаја је хтела да се данас наврши тачно 25. година од потписивања Дејтонског споразума и буде дан изласка књиге Виноград Мехмед-бега , историјског романа о Босни и Херцеговини. Рекло би се да је тако предодређен пут ове књиге до читалаца ако погледамо и век уназад до потписивања Нишке декларације. Овај роман потписује Друштво књижевника и књижевних преводилаца Ниша у издавачкој едицији Друштво угледних стваралаца . Разговарајући са аутором Огњеном Авлијашем, писцем и угледним адвокатом из Бијељине, сазнајемо да, иако није имао, како каже, баш најјаснији мотив за писање, ова његова прича без икаквог прекрајања искрено говори о темама које су и болне и врло осетљиве, а тичу се дословно свих нас Кажете не постоји јасан мотив за писање, како и одакле црпете "инспирацију"? Заиста не знам како то функционише код осталих који пишу. Најједноставнији, па и најискренији одговор, ако хоћете, био би да док пишем имам неког или „нешто“ –   можда би то био приближнији термин, ко...