Пређи на главни садржај

Vreme u (ne)vreme

Dok gledam na Grad vidim svet u Nišu i Niš u svetu. Entuzijazam je ono iz čoveka što gradi, nasuprot fanatizmu što jedino ruši. Čvrsto verujem da je u Nišlijama vrelo entuzijazma Nepresušnog Izvora Šansi.
Podne u Centru Niša nekad

Iz tog ubeđenja 2012. godina potekla je inicijativa kojom sam poželeo sa grupom istomišljenika pokažem da su Nišlije zapravo sem biti tolerantan još mnogo toga naučile za ono vreme vremena od neslavne gradnje Ćele Kule do rekostruisanja Sahat Kule u fotofiNišu. Za samo sto dana, pred onu godinu koju tekući vek Nišlije neće da spominju. Ostavili bi dobrim primerom dubok trag za sva buduća vremena. Imali smo dobru priliku i tad dovoljno vremena i više od tih sto dana. Nismo. Da li hoćemo, možemo, sad?


Nekadašnji izgled unutrašnjosti Niške Tvrđave, vidi se porušena Kula VREMENA

Da li ste već čuli da u Nišu podne nije u dvanaest sati?

Ni u Nišu, ni u dobrom delu Srbije. Posmatrajući naš položaj na planeti, ispravno je i ide apsolutno u našu korist opredeliti se za vremensku zonu +2. Gledano samo ekonomično ostvarili bi smo značajnu uštedu energije. Kraljevina Srbija je peta po redu država u svetu koja je usvojila međunarodni sistem zonalnog (pojasnog) vremena još 1884. godine. Opredelili smo se tad za ovu +1 srednjoevropsku zonu. Geostrateški je lako razumljiva tadašnja državna odluka, ali u današnjem poretku pravo je pitanje šta sve gubimo sem 3000 sekundi Sunca više, minimum. Šteta. svojevremeno pisalo je o tome i Vreme(VREME)

Sat na rekonstruisanoj Kuli podešen spram položaja Sunca u zenitu tvrdio bi da podne zapravo ne pada onda kako ga sad merimo. Nišlije su galantne sa vremenom i vest da su donele odluku da posetiocima Grada poklanjaju sat vremena više nezaboravnog provoda jer zvanično mere lokalno vreme prema Suncu, mnogima bi uz dobar promotivni spot na tren ogrejao srce i podario osmeh licu. Takve vesti, prave planetarne vesti, iz Niša odlaze i vraćaju se u onu budućnost u kojoj takva priča dobro prodaje i burek i...karte za Sahat Kulu itd, itd.

Obnavljanjem zdanja na postojećem temelju iz ne tako davne prošlosti stekao bi se odličan potencijal i povod za rekonstruisanje, preostalog, ogromnog istorijskog blaga koje poseduje Niš. Istovremeno postavka na podeljenim spratovima u unutrašnjosti rekonstruisane kule prikazala bi periode od praistorije do pogleda sa otvorene terase na vrhu na savremeni Niš.


Koliko bi mogla da košta jedna ulaznica? Pet po pet, dvadeset i pet... Ovako, vreme teče Nišavom izvan našeg koraka. Nepotrebno je podsećanje na nedavni čin oranja arheološkog blaga još nepokrivene, makar ne samo peskom, Medijane, jer pravi podsetnik pametnima je da je zakonom celom svetu baš Nišlija uveo obavezan neradan dan, svuda među kulturama i jezicima.

Prema aktuelnom Zakonu o računjanju vremena: "U Srbiji važi vreme koje odgovara univerzalnom koordiniranom vremenu uvećanom za jedan čas - srednjoevropsko zonsko vreme".

Zakon sadrži samo pet članova i verovatno je jedan od najkraćih zakona koji su na snazi u Srbiji. Samo sujeta Srbiju sputava, kažu ona četiri S sa naše zastave.

Vreme izriče pravdu i sve stvari postavlja na svoje mesto, govori mudrost koja dolazi sa Istoka, kao i onda kad kaže da se valja prvo okrenuti Suncu da bu senka uvek bila iza leđa.

JUG je, složićete se sigurno, uvek bio i ostao najbogatiji Suncem - pustimo da nas ogreje, dosadi ova kiša.


© Dalibor Popović Pop
*objavljeno na portalu realsanisave.com 2015. godine

Коментари

Популарни постови са овог блога

"Braćo Srbi, stoko jedna!"

Rečima romana Tvrđava  podižem bedem između nas: “Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu reč kaže. Kako onda misliš da živiš?” Vinogradarski - Foto Šime Danas je prvi dan ostatka mog života. Braćo Srbi, stoko jedna! Pametnom dovoljno, budali i previše. Biće da ipak nismo svi isti i nikad nismo bili a da li ćemo pokazaće jutra. Meni se smrklo. Noć je. Duboka. Neću da razbijam telefonske govornice, autobuska stajališta, bijem pedere, prezirem Hrvate, pišem samo ćirilicom. Neću da navijam za “večite” i uzimam plastične kese u prodavnici. Ne pada mi na pamet da jedem u Mekdonaldsu i ako su im kese papirne. Neću da mrzim Beograd ili da mrzim, da čekam nekog kod konja, čekam nekog kod drugog konja, da nekog čekam, mlatim praznu slamu. Nema šanse da pijem vina iz “dedino” bure ili nišku vodu sa česme dokle god je onaj orač u vodovodu. Nikad ne palim, onako, dole sveću za mrtve a gore za žive. Ne palim ...

Народном позоришту у Нишу поводом јавне расправе: "Театар на раскршћу"

У настојању да Фестивал "Театар на раскршћу" постане манифестациј а од значаја за Град Ниш у области културе, п ружа м пуну личну и професионалну подршку Народном позоришту у Нишу .      Сматрам да је чин давања наведеног статуса овој манифестацији важан, неспоран и заслужен. Међутим, како би нишки позоришни Ф естивал "Театар на раскршћу" у наредним деценијама могао да расте, нужно је да манифестацију растеретимо од потенцијалних таблоидних полемика.  Ово отуд што би препирке скретале пажњу са темељне намере да фестивал буде респектабилан и да поседује својеврсну диломатску мисију.  Зато предлажем да јавности одмах понудимо прецизан одговор на питање шта је то „Балкански културни простор“ или да концепт унапредимо. У глобалном тренутку ова јавна расправа може да подсети на Нишку декларацију , историјски акт који је Краљевина Србија донела у првој години Великог рата, управо у Нишу.   Нисам упознат да ли је „Балкански културни простор“ уопште дефинисан ...

Огњен Авлијаш: Р(иј)еч убија више од било ког оружја

Игра случаја је хтела да се данас наврши тачно 25. година од потписивања Дејтонског споразума и буде дан изласка књиге Виноград Мехмед-бега , историјског романа о Босни и Херцеговини. Рекло би се да је тако предодређен пут ове књиге до читалаца ако погледамо и век уназад до потписивања Нишке декларације. Овај роман потписује Друштво књижевника и књижевних преводилаца Ниша у издавачкој едицији Друштво угледних стваралаца . Разговарајући са аутором Огњеном Авлијашем, писцем и угледним адвокатом из Бијељине, сазнајемо да, иако није имао, како каже, баш најјаснији мотив за писање, ова његова прича без икаквог прекрајања искрено говори о темама које су и болне и врло осетљиве, а тичу се дословно свих нас Кажете не постоји јасан мотив за писање, како и одакле црпете "инспирацију"? Заиста не знам како то функционише код осталих који пишу. Најједноставнији, па и најискренији одговор, ако хоћете, био би да док пишем имам неког или „нешто“ –   можда би то био приближнији термин, ко...